Godine i ta odgovornost što nose

Meni ovaj blog dođe k'o neka drugarica. Tačno mi dođe da kafu sad odem skuhati i uključiti kameru i fino ispričati  k'o žena i postaviti. Al’ ne mogu nisam za kamere a da snimam diktafonom, nisam ni za slušati, pa hajde onda idem napisati par rečenica dok nisam slistila čokoladu.

Moje trenutno stanje je dobro, osim što sutra polažem vozački.

Closeup view from the truck cab. Truck driver keeps driving wheel with both hands.. Navigation is mounted on the vehicle dashboard.

Trema. Odgovornost.

Šta je trema? Jel to ono kad ništa ne znaš, a moraš da pričaš o tome? Jel to ono kad moraš pred mnogo ljudi da izađeš i nešto kažeš ili nesigurnost? Možda.

A šta je sa odgovornosti? Velika je, pogotovo kada krećeš u avanturu zvana postajem vozačica i učesnica u saobraćaju ali ne više kao pješak.

Ja sam tremaroš, ali pozitivan. Onaj tip koji nauči, ali se boji da će uprskati na gluposti.

Znate kad kažu, ma onaj ko je naučio nema treme. Ma malo sutra nema. Ili to dobro krije ili se dobro nosi sa tim, ili je naučio vježbe disanja 🙂

Kada je vrijeme da se polaže vozački ispit? Da li je rano sa osamnaest, a kasno sa trideset?

Nešto sam ja razmišljala o godinama kad se polaže vozački ispit. Zakon je tu jasno definisan. Znamo i da svaki period našeg života nosi svoje odgovornosti i mogućnosti, to je psihologija objasnila a i antropologija.

Tokom moje obuke za polaganje vozačkog ispita, zaista sam uživala. Prošli mjesec sam provela vozikajući se po čitavom gradu a i okolnim gradovima, zahvaljujući mom instruktoru, koji nije štedio gorivo 🙂 Baš sam bila frajerica. Do danas. Danas me puca trema hoću li sutra ispasti frajerica. A ako sutra položim, kako ostati do kraja života frajerica.

 

Milion je pitanja u mojoj glavi jer ja sad sigurno drugačije razmišljam, drugačije nego prije devet godina, kada su moji roditelji htjeli da mi uplate vozački, a ja se ipak odlučila za engleski i nastavila sa usavršavanjem istog. Tada nisam imala pitanja i nisam se pitala da li sam spremna.

I kroz priču sa svojim instruktorom, baš sam došla do zaključka, da godine sa kojima se polaže vozački ispit donose velike odgovornosti, na koje nekad nismo spremni kad imamo osamnaest. Čovjek radi ovaj posao već 25 godina i imao je razna iskustva. Neka od njih je i podijelio samnom.

  • Danas djeca ne polažu zato što ona to hoće, već zato što ih roditelji na to tjeraju.
  • Danas djeca ne polažu zato što hoće da budu samostalna i neovisna o drugima, već zato što će biti face u društvu.
  • Danas djeca NE POLAŽU, ako neće dobiti novo auto.

Pitam se da li smo zreli za vozačku dozvolu sa 18 godina? Da se prisjetimo da su to godine kada se spremamo za maturu, završne maturske radove, prijemne ispite, slavlja… Koliko se tada možemo ozbiljno posvetiti vožnji i vozačkom ispitu?

Iako sam protivnica mita i čašćavanja, često svjedočimo pričama o položenom vozačkom iz prvog puta + koverta. Čast izuzecima.

Voljela bih kad bi svi vozačke dozvole shvatili ozbiljno i kada bi sticanjem početnog znanja i poštovanja pravila vodili se tokom čitavog života, a ne samo dok nosimo P zalijepljeno na šajbi.

Voljela bih da kad jednom sjednemo samostalno za volan budemo odgovorni kao od prvog dana kada su nas učili šta je pojas, šta kočnica a šta mjenjač.

Voljela bih kada bi svi sebe preispitali da li su spremni za vozačku dozvolu i da li žele tu odgovornost?

Jer jednom kad “sjedneš za volan” nisi odgovoran samo za svoj život već za život i svih ostalih učesnika u saobraćaju.

I nikad nije kasno da se položi vozači ispit. 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s