Apsurdi u roditeljstvu koje volim

Roditeljstvo je težak i fantastičan posao. Slažemo se da želimo najbolje svojoj djeci i volimo ih neprocijenjivo.

Kako je svako djete drugačije, tako su i roditelji. Svi imamo svoj način odgoja, možda po nekom modelu po kojem su nas odgajali, možda po svom, možda smo strožiji, a možda popustljiviji, nekad previše brinemo a nekad premalo. Svi smo različiti.

 

Svako od nas se bar jednom zapitao gdje je pogriješio, šta se moglo bolje uraditi, šta izbjeći, a rjeđe se pohvalimo (sami sebe, da!) kako smo nešto fantastično napravili, perfektno odradili, savršeno iskombinovali.

Roditelji su ujedno i idealisti i realisti, samo u različitim segmentima. Bar sam ja takva.

 

Kod mojih roditelja su me uvijek nervirale rečenice ” U moje vrijeme…” i “Kad sam ja odrastao/la nije bilo to tako” a posebno “Vidjećeš ti kad dobiješ svoje dijete”.

Zapravo ova zadnja je najistinitija 🙂

 

Moje vrijeme u kojem sam ja odrastala, logično da je bilo drugačije, puno drugačije, ali to ne znači da ja svoju djecu treba da odgajam na način kako su mene, to je apsurdno, ali iz svake stvari treba izvući najbolje, i ne kopirati već prilagoditi.

I tako se ja trudim i prilagođavam ono najbolje, ono što sam naučila od roditelja i ono što su me naučili. I idemo u korak s vremenom i tehnologijom, guramo, borimo se, svo četvoro. Volimo se, ljutimo se, rastužimo, rasplačemo.

 

I kad sam rekla da sam kao mama i idealista i realista, prevagne ova moja realna strana i zapitam se koliko apsurdnih stvari radim i “dopustim”.

 

A ovo su samo neke:

• Ljulja u stanu
• Spavanje na podu
• Izbacivanje komada namještaja iz stana

 

Ljulja u stanu

 

Zamislite ljulja u stanu. Super rekli bi. I mnogi jesu rekli, kako je cool, ekstra… Kada se Dodo rodio sve je bilo prilagođeno njemu zapravo većina stvari.

Živimo u potkrovlju i imamo grede na koje je vrlo lako zakačiti bilo šta, i tada nam je sinula ideja, u dječijoj sobi da zakačimo ljulju da napravimo njegovu malu igraonicu, a onda smo i u dnevnoj sobi na gredu prišarafili kuke i voila. Pa smo tako u zavisnosti od obaveza u kući premještali i ljulju i Dodu. To je djetetu bilo zanimljivo kratko a ljulja je i dalje bila tu. U suštini to vrijeme ljuljanja je toliko kratko da se,  evo na primjer, ne mogu popeglati ni tri komada odjeće. Sad vam je sve jasno. Dok je ljulja u dvorištu ili u parku puno zanimljivija i ljuljanje predstavlja užitak i borbu skidanja sa iste. Ljulja je još uvijek u stanu, na raspolaganju Nii, ista priča.

I onda se pitam zbog koga je ta ljulja zapravo postavljena 🙂

Jel znate vi odgovor?

 

Spavanje na podu

 

Isto kao sa ljuljom, na ideju da izbacimo krevet iz spavaće sobe, i postavimo samo madrac na pod,  uticao prvenac iako smo se furali na japanski dizaj uređenja enterijera 😀

Zašto kad je rijetko spavao sa nama?

Pa konstrukcija kreveta je glomazna, visoka, ima oštre ivice a mi dobili nemirnog dječaka.

Iako vam mogu da je stvarno cool izgledalo, osim što smo nekad (čitaj često) ustajali kao pretučeni i šmrcavih noseva od promaje što tuče po podu 🙂 Ljeti je prijalo to moram priznati 🙂

I opet se pitam zašto? Zanima me ima li još roditelja koji su došli na ovu fantastičnu ideju, molim vas da mi se javite da razmjenimo iskustva sa poda?!

 

Izbacivanje komada namještaja iz stana

 

Apropro ovog gore napisanog, bilo je tu još komada koji su ugrožavali život našeg prvenca. Na primjer sto, četvrtasti, niski iz dnevne sobe. Tu nismo baš bili sigurni, pa smo smjenjivali odluke s vremenana vrijeme. Malo izbacimo sto, malo ubacimo. Konačno ga pokrijemo dekom. Zapravo se pitam kako su neki komadi i preživjeli taj period prohodavanja i ostalo pokućanstvo.

 

 Zanimljiva činjenica da su vazne sa cvijećem preživjele, nikad razbijene mnogo puta prolivene.

 

Neću reći da se mnogo promjenilo dolaskom seke. Ali ima novina, recimo sto sad nije četvrtasti već ovalni 🙂 Imamo novi krevet bez oštrih ivica, a iskreno da vam kažem jadna seka rijetko ( čitaj stvarno rijetko) spava sa nama. Ljulja je i dalje u dnevnoj sobi na gredi, i upotpunjuje enterijer svojom drečavo zelenom bojom.

 

Šta da vam kažem, roditelji su čudna vrsta, ima apsurda, ima propusta, zapravo bitno mi je da mi mama još uvije nije rekla ” U moje vrijeme nikome nije palo na pamet da stavi ljulju u kuću, nismo imali ni vani a kamoli u kući. ” 😀