Mama, kad ćeš završiti fakultet?

 

Jel vam poznato pitanje,  koliko ti je ostalo? Meni jeste.

Čega? Mjeseci do poroda, veša za popeglati, para do kraja mjeseca, zuba od silnog škripanja za nestašnom djecom?

Ma ispita bolan! Aha to, pa još malo.

Kol'ko malo?

Writing Environment

 

Pa samo par računskih koji mi baš ne idu, i nešto stručnih, par izbornih, praksa, ….ide moj odgovor, na vječita pitanja dušebrižnika.Na jedno od najdražih pitanja ” A gdje si požurila?” (misli se na djecu)  prije sam ostajala bez teksta, bilo me sramota, čuj od kud meni pravo da rađam djecu a ni fakutet nisam završila, “strašno”.

Zapravo ima jedna stvar, svi smo mi različiti, i imamo različite prioritete u životu, nekim osobama su potrebne titule da bi bili ispunjeni, dr, mr, inž, spec,  nekima jednostavno to nije bitno, neki samo žele veću platu, neki žele beneficije, neki žele da pridonesu nauci, ima nas svakakvih i to je valjda ok. Neki žele porodicu, ljubav. A ja, ja zapravo želim biti sretna. Ne znam hoću li završiti ovaj fakultet, ali znam da želim da radim ono što volim. Da li je za ono što volim da radim potreban fakultet? Nekad jeste. Hoću li ga završiti? Želim.

I sam život je jedna velika škola.

Kako to izgleda u ulozi majke? Prije svega zanimljivo. Izazov je. Ništa u svom životu nisam planirala (osim odlaska u Ameriku, u koju očito nisam otišla), a sve što mi se desilo sam zapravo željela. Zaljubila sam se i ostala u Banja Luci, poželjela sam brak i fakultet, i dobila oboje u istoj godini, onda sam željela djecu i dobila ih, i željela sam da studiram tokom trudnoća, i studirala sam. Željela sam ići na studentska putovanja trudna, i išla sam. Da li sam dobijala ocjene na lijep stomak, nisam. Da li sam bila privilegovana, nisam. I to je ok. Da li sam dobila podršku od porodice, kolega_ica, asistenata_ica, profesora_ica? Jesam. Pitate se kako? Iako živimo u društvu koje nije spremno na različitosti, zato što smo generacijama odgajani “škola pa brak tačka kraj”, što svako ima pravo da vam kaže šta ste vi trebali, i šta niste, na sreću uvijek se nađu osobe koje vas razumiju. Sa drugom bebom sam išla na fakultet i dojila sam je, izlazila sam na svaka 2 sata na podoj, i vraćala se na vježbe. Znači sve je moguće, samo ako to želite.

 

Ja još studiram, i kako uspjevam? Opisala bih to u pet riječi.

Podrška. Vjera. Razumijevanje. Upornost. Organizacija.

Podrška porodice je meni jedna od najbitinijih stvari. Prije svega podrška mog muža, koji me svakodnevno ohrabruje i podstiče da guram naprijed, čuva djecu, radi sve kućne poslove kao i ja, zarađuje. Takođe podrška mojih i njegovih roditelja, čuvanje djece, odvoženje dovoženje iz vrtića, kuvanje ručaka…Sve ove naizgled sitne stvari skupa čine jednu veliku podršku, i omogućava mi da odvojim vrijeme za učenje.Ovo je naš dogovor, mi ovako funkcionišemo. I sretni smo.

Svaka porodica je drugačija, i drugačije funkcioniše, pričajte sa svojim partnerom i recite šta želite, tražite podršku i pomoć porodice i prijatelja, imate pravo da radite ono što volite, a ako je za usavršavanje u nekoj oblasti koju volite potrebno studiranje samo se zamislite za par godina u poslu o kojem sanjate. Vjerujete da vi to možete, i budite uporne. Organizujte sebi dan, nedelju, mjesec. Napišite na papir šta sve želite, i onda ga stavite u ladicu. Vjerujte da djeluje.

Pogedajte oko sebe, pitajte žene koje su to prošle, tražite savjete, tražite inspiraciju, ja to i danas radim. Pomaže mi saznanje da ima dosta žena koje su uporne, koje studiraju i doje, koje studiraju i rade, koje nakon dugog vremena odluče da fakultet završe, zato što žele.

Kako to vide djeca? Nisam psihologinja, ne bih znala šta je u njihovim glavicama, iako sam im dodijelila po semestar predznanja 😀 Koliko god nije dobro što me često vide za računarom da crtam, i prihvataju to kao legitimno ponašanje i kad su u pitanju igrice, jer i to je njihov posao, sa druge strane, mislim da je super što me isto tako često vide sa knjigom u ruci. Da li će to uticati na njihove strasti i ljubavi prema nečemu, vjerovatno da hoće a vrijeme će i pokazati na koje.

Zapravo bilo je nekoliko smiješnih trenutaka i izjava evo jedna na primjer:

• “Mama šta to radiš?”
• “Evo crtam nešto, mama će biti jednog dana arhitekta”.    
• “A ne mama, Nina je tetka.”

I bude to sve nekad i naporno, i dođe mi da odustanem, i nekad plačem jer mislim da sam glupa ako ne položim kolokvij, pa se onda smijem i častim se pivom kad to isto položim, i jednostavno bude zanimljivo.

Kažu čitav život se uči, a ja malo bukvalno shvatila 😀

Na ovaj tekst me je podstakla jedna drugarica, koja me je pitala kako uspjevam studirati, povremeno raditi, pisati, volontirati i sve to uz djecu. Biću sretna ako ovaj tekst bude bar jednoj mami koristan 🙂