Da puštam te! Ideš sa djedom na more ☀

Kaže meni mama nekad kad je Dodo imao 3 godine “Pa moraš ga Nacko nekad pustiti, on je već veliki dječak, može da prespava kod bake”, međutim ja nešto nisam bila za to, jer nisam imala potrebu da ga puštam, uvijek je moja sestra tu koja može doći da ga pričuva i prespava kod nas ili moja baka koja živi sprat ispod mene i tako je i bilo. Zapravo bake i djede su udaljene od nas manje od 2 kilometra i stalno smo zajedno. U vrtiću se od prvog dana uklopio, nikad za nama nije plakao i puštala sam ga na izlete na koje ih je vrtić vodio. Znala sam da može bez nas na nekoliko sati i treba. I ja sam odlazila, putovala i mogao je bez mene i bez tate i nikad nisam mislila da on ne može, već ja i mi. To je neka uvrnuta roditeljska misao. “Kako će dijete bez nas?” a zapravo smo mi ti koji ne možemo bez njih. Mi roditelji. I zato je teško pustiti, jer smo malkice sebični zabrinuti.

Ja sam sa nekoliko mjeseci išla sa bakom i djedom na more, ali u našu kuću koju smo imali u Vodicama, a onda su roditelji dolazili na godišnji i provodili smo svi zajedno vrijeme na moru. Sa dvije godine sam išla sama sa stricem na more u iste te Vodice i bez autosjedalice i bez dude. Pustili su me. Poslije da ne pričam, od putovanja sa folklorom, izleta, ekskurzija i koje čega, ništa nisam propuštala. Puštali su me.

Da nisam totalno luda i sebična majka, saznala sam na obuci “Mala škola roditeljstva” koju sam uspješno završila 😀 gdje je psihologinja Nada Letić pričala upravo o dječijoj samostalnosti i kada je dijete psihički spremno za odvajanje, u zavisnosti od okolnosti a to je oko 5. godine života, kad dovoljno razumije sve i jasno pokazuje i ispoljava osjećanja i potrebe.Ovo ne mora da bude pravilo naravno. Svako djete je drugačije kao i potrebe, razne su navike a i okolnosti, a ovo je naša.

Da nisam stvarno blesava dokazuje i to da i ja ko i svaki roditelj želim svom djetetu najbolje i razmišljam o tome kako će jednog dana ako bude to želio otići negdje daleko da studira, možda radi ili živi i sretna sam, u mislima ga puštam a nije lako.

deda

“Da puštam te. Ideš sa djedom na more.” kažem ja njemu prije mjesec dana. Okrugle okice zasijaše kao plamen, osmjeh se razveza do ušiju a u usta bi mu mogla čitava seka stati od oduševljenja. Svako jutro do polaska nam je bila mješavina ushićenja ( jer je mislio da upravo tada ide) momenta zbunjenosti, pa razočarenja. I tako u krug nekoliko dana do polaska.

Ja sam se psihički potajno pripremala za to, dok je muž to tako prosto doživljavao kao da idu na Šehove da se prošetaju. Izvadili smo dokumet kojim potvrđujemo da ga puštamo preko granice sa djedom, pripremili pasoš, premjestili sjedalicu, spakovali stvari, Dodo je spakovao igračke koje nosi. Ja skoro da sam spisak napravila šta i kako treba da radi, šta smije šta ne, šta da jede, kako da se maže,…ali me je muž spriječio. Kad su došli shvatila sam da bi đžabe potrošila papir 🙂

Jutro 5:30, ustajem pravim sendviče, pakujem vodu, sok, grickalice, salvete, vlažne maramice, presvlaku… Budim ga. On se budi, ja kažem “mili ideš na more”, sad skače od sreće, oblači se, ljubi seku u nogicu i silazi niz stepenice brzinom svjetlosti a mi trčimo za njim. Sjeda u auto i glupira se, puca od sreće, pale auto, sviraju nam i odoše, odoše put mora. Ja se smješkam, pustila sam ga, samo mi nešto nije uredu sa stomakom, znate ono kad se vozite pa se spuštate niz cestu i odmah penjete, onaj osjećaj kao da vam se želudac podiže, ujedno ugodan i čudan. Eto samo to, ali preko čitavog stomaka, stvarno.

Vratimo se u kuću, muž nastavlja spavati, ma rekoh i ja ću. Legnem, okreni se na lijevu, pa na desnu stranu, podignem jastuk, spustim ga, na kraju bacim na pod. Pročačkaj fejs, joooj pa u 6 i 10 nema nikog na fejsu, ajd na instagram, ima nešto, 5 minuta razonoda. Zatvori oči Nataša, ako prespavaš bar sat vremena brže će proći vrijeme. U tom negdje se budi i seka, primjećuje da nema Dode koji je svako jutro uzvuče iz krevetca i oslobodi za igru. Pita gdje je, sto puta pita ” a de Dodo?” to mi ne pomaže i skraćivanju vremena dok se ne jave da su stigli.

Spremam doručak, čistim prašinu u fugama lamperije, rasparujem čarape i fino ih sparujem, posla preko glave, tek 9 sati. Ne šaljem poruke, znam da se voze. Prođe nekako vrijeme, stiže poruka 12:07 “Stigli idemo na kupanjeeeeeeee”. Šest(6) sati, kontam 6 sati su putovali, pa hoće li da izludim, mi smo prošle godine do Baške Vode stigli za 4,5 sata. Ali dobro, super, stigli su, ja sretna, muž kaže super.

Odmah kreće prepiska: ” Super, namaži ga kremom čim uhavtite net slikaj ga i šalji slike da ga vidim”, “Tajo šta radite, vidim ne javljate se na viber, jer Dori dobar?” … stiže slika i tu prestaje komunikacija, od tada samo tata Dejo dobija slike i poruke, jer sam ja dosadna, znam. Nema veze spržila sam mužev telefona tipkajući, ali se nisu puno dali uznemiravati, baš ih briga 🙂

Ideja da ide sa djedom na more je moja. Na to sam posebno ponosna.

 

Nastaviće se…

Znaš ono kad imaš srce u očima?

 

 

Advertisements

3 Comments Add yours

  1. aprilia29 kaže:

    Ja se rasplacem na samu pomisao da ode na nekoliko dana, da budem bez nje. Nesto sam posebno osjetljiva ovih dana a znam da je za nju dobro da se odvoji. Mada, prespavala je i kod jedne i kod druge babe i to mi nije bio problem

    Volim

    1. MamaWallE kaže:

      Da, teško je pustiti one koje volimo, jako teško, a ostaviti ih uz sebe je sebično i nije dokaz ljubavi.

      Volim

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s