Vrtićka (ig)raja

on

 

Preparing for mom’s day

Ja nisam išla u vrtić, mene je čuvala baka kao i većinu mojih vršnjaka. Bilo je nas djece dosta u ulici ali ja sam bila jedina djevojčica u društvu vršnjaka. Ali svi smo bili jednaki, lutkica i auta se igrali, od baka se zajedno sakrivali. Bilo nam je super, po čitav dan u dvorištima, na ulici, na livadama. Mala raja iz predgrađa. Vrtići su bili daleko a i sama pomisao na njih je roditeljima bila suluda a bakama potresna. Jer su one bile tu da nas paze, (raz)maze i čuvaju. Super su bake. Ali škola je bila teška. Uf kad se samo sjetim, kad smo mi mala raja krenuli u školu, baš nam je bilo smješno da učiteljicu baš stalno moramo slušati. Sad nas je ona čuvala i učila, ali nešto razmišljam, pa sve to su nas i bake mogle učiti i nikad ne bi samo hvalile onu dosadnu Milicu sa loknama što joj ružno stoje da je najbolja. Svi smo kao dobri ali Milica je najbolja. Pa kako Milica kad je meni baka uvijek govorila da sam ja najbolja, nije me valjda slagala. Kako godine prolaziše nikad ne shvatih kako ja učiteljici nisam bila najbolja a baki jesam, iako je mojim roditeljima uvijek govorila da sam super. Moja baka me uvijek grlila i mazila a učiteljica nije nikada, samo me je zagrlila kad sam školu završila, jer sam je zamolila, željela sam jednu samo moju i njenu fotografiju, da bar jednom osjetim kako je ona samo moja učiteljica.

 

MNOGO GODINA POSLIJE

Joyful children

On je ponos, sreća i prva radost, i naša i bakina i djedina. Sve se njemu olakšava, nudi, tutka, briska, perka. Za njega se priča. Za njega se jede. Za vrtić nema potrebe. Tu su oni, bake i djede. On u ulici nema drugara, kao ja, nema nikoga. Ali ima bake i djede. Nakon nekog vremena straha, otkrivanja, spoznaje šta je, on je krenuo kod logopeda. Već je veliki dječak, a neće da priča. Kažu sramota. O vrtiću smo razmišljali ali kasnije, jer ga na vrijeme (dok je još bio u stomaku) nismo upisali na red čekanja za državni. Logoped nam predlaže kolektiv jer njemu nedostaje djece. U stručnom jeziku logopeda, doktora, teti ne postoji termin razmažen. Ali djeca znaju biti razmažena, neka više neka manje i ja sam bila. Nije sve što mi roditelji mislimo da je dobro, da je stvarno ono što djetetu treba. Onda smo nas dvoje njegovi mama i tata sjeli i prvo sebi priznali gdje smo pogriješili. Malo teže smo sebi oprostili, ali smo se trudili i pokušali naći njegovu sreću. A ona je bila u vrtiću. Nije nam bilo lako, ali je on bio sretan a to je najbitnije. On je dobio drugare i drugarice, tete i sposobnost da se prilagodi, puno nauči i izbori za svoje mjesto. Nije bio jedini, bio je kao drugi, naučio je da dijeli, da se raduje tuđim uspjesima i da ga podstaknu da bude bolji. Svoje mjesto kod kuće je imao i za njega se nije borio, bilo mu je rođenjem dodijeljeno kao meni, da bude najvoljeniji.  A vrtić ga je naučio da se u grupi brže napreduje, da su prijateljstva jako bitna, da je disciplina, red i rad osnova uspjeha. Da postoje pohvale i kritikovanja. Da teta koja ga čuva nije samo njegova.

Moj dječak sad treba u školu i znam da  se neće ljutiti na Milice i učiteljice kao ja, spreman je.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s