Akcija – reakcija, a može biti atrakcija

Puno je utisaka i doživljaja i pokušaću da prenesem bar dio atmosfere, ako ne kroz riječi, bar kroz fotografije.

Ništa nam se samo na pladnju neće postaviti, niko za nas neće učiti. Moramo sami. Pitala sam se da li je kasno?! Ne, nije kasno. Nikad nije kasno da se nešto nauči. A pogotovo što sam mama, a mame sve moraju znati 🙂

Upoznala sam fantastične ljude, naučila sam puno toga, ponovila što sam znala.

Zapitala sam se bezbroj puta, zašto se nisam nekada prije interesovala za nevladine organizacije, udruženja građana, i sad sam pronašla odgovor. Puni smo predrasuda. I ja sam bila.

Ti ljudi za koje ne znamo, ti ljudi koji mnogo rade a nekad nisu plaćeni, rade mnogo, rade iz ljubavi, iz nade da mogu nekome drugome pomoći bez da očekuju da im se plati. Čudno je to zar ne? Čuj mnogi će reći, ko još radi đžabe? Živimo mi u mnogo pokvarenom društvu, ali to nije tema ovog posta. Malo ko je od nas spreman da da nešto, dok svi očekujemo da će neko drugi to odraditi za nas. E pa dobar dio i odrade ljudi poput njih, koji žive aktivizam, ne rade ga, oni to jesu, i oni rade mnogo toga, a da mi nismo svjesni. Rade za nas, za mene, za tebe, za našu djecu. Bore se za parkove, rijeke, korita, bore se za ravnopravnost polova, bore se protiv diskriminacije, bore se za reproduktivna prava.

Ja se nisam borila, ja sam slušala, učila, izgrađivala svoj stav od početka. I krenula.

Zalijepi za grad – ne bacaj na pod je akcija projekta “Prvi korak” udruženja Oštra Nula, na koji sam se spontano prijavila. Cilj ovog projekta je edukacija i informisanje o radu organizacija civilnog društva (OCD).

Iako sam se prije ovog projekta priključila udruženju DRIP – Djeca, roditelji i porodilje, shvatila sam da bi bilo jako korisno da naučim, na kraju krajeva i kako doprinijeti udruženju.

Kako nisam imala predstavu kako rade udruženja, i koja je njihova svrha ( MOJ MOTO: ne nije sramota ako nešto ne znaš, bitno je da želiš da naučiš) odlučila sam da koračam uz “Prvi korak”, i naučim što ne znam.

Upoznavanje se odvijalo kroz tri faze:

Upoznavanje sa radom OCD, gdje smo posjetili Perpetuum Mobile, Centar za životnu sredinu, HO Partner, Banjalučko Udruženje Kvir Aktivista i Helsinški parlament građana Banjaluka. O svakom bih mogla da pišem danima, o utiscima koje su ostavili na mene, i emocijama koje su izazvane, kada se čovjek susretne sa problemima za koje nije ni znao da postoje, a koje se tiču i njega samog. Bilo je to divno upoznavanje, neprocjenjivo iskustvo. A više možete pročitati ovdje.
Drugi dio je bila pravno – edukativna radionica, na kojoj smo imali priliku da naučimo koja su naša zakonska prava, kako možemo da ih ostvarimo, šta da uradimo ako su prekršena i kome da se obratimo u određenim slučajevima. Zahvaljujući više nego zanimljivim i strpljivim predavačima Eni iz Transparency Internacional i Nenadu Bosniću, saznala sam i šta je dopis a šta zahtjev, šta je statut a šta zapisnik, a da nisam znala da me to uopšte zanima. Mama, tata odoh ja u pravnike 😀 I još jedna zanimljiva informacija koju sam prikupila je da svakog prvog ponedeljak u mjesecu imamo priliku da popijemo kafu sa gradonačelnikom i iznesemo svoje probleme/probleme udruženja.
Treći ( i meni najdraži ) dio je bila radionica “Medijska pismenost”. Tu smo imali priliku da naučimo koliko su mediji bitni i kako ih danas pravilno iskoristiti. Kako postići bolji reach i privući više pratioca. Kroz ovo zanimljivo putovanje u svijet lajk-ov, tweet-ova, televizije i novina, vodile su nas Lana Čubrić iz Dokukina/DQK Beograd i Dragana Dardić iz Helsinškog parlamenta građana Banjaluka.

Da li ste znali da svaki prvi ponedeljak u mjesecu, ili 12 dana u godini imamo priliku otići na kafu sa gradonačelnikom, i iznijeti probleme/probleme udruženja.

Ushićena kao malo dijete, za mene je ovo sve novo. Smješna sam sama sebi koliko se obradujem pojedinim informacijama. Realnost je da te nešto ne zanima dok ti ne zatreba, ali ove radionice su tako jasne i sažete, a suština rečena, da bih ovo uvela u srednje škole, kao obavezan projekat prije mature.

Sve ovo je bilo učenje, a naučeno treba i pokazati. Da je bilo lako, nije. Jurcanje na više strana, smišljanje ideja, prikupljanje informacija, ispitni rok, sve sa sitnom rajom, malim puzavcem u kući i malo većim upitnikom, i tako unedogled, ali se isplatilo. Kad ti se pruži prilika, iskoristi je. I ja sam.

Već dugo vremena sam razmišljala o nečemu što sam pročitala na internetu. Umjetnik Doug Couplan koji je izložbom skulpture svoje glave, napravio svoj šou. Dopustio je prolaznicima i posjetiteljima da prekriju njegovu skulpturu žvakama i sitnim otpadom. Dopustio je i drugima da budu umjetnici.

Kako mi se ovo motalo po glavi duži period, "Prvi korak" je bila prilika da predložim svoju ideju drugim polaznicima projekta i da napravimo priču za naš grad.

Ideju da “napravimo” skulpturu na kojoj ćemo lijepiti žvake, ne samo da bi budili nove umjetnike, već i da bi podstakli građane i podigli kulturnu svijest o bacanju otpada, u ovom slučaju žvaki na pod, su na moju veliku radost, oduševljeno prihvatili.

Akcija “ZALIJEPI ZA GRAD – NE LIJEPI ZA POD je mogu slobodno reći na +40°C uspješno prošla. Građani su pozitivno reagovali na ideju o lijepljenju žvaka na skulpture, a i mediji su nas podržali. Ovom idejom želimo učiniti nešto za umjetnost, za kulturu, za čist grad i još se nadamo da će i grad prepoznati ovu incijativu i podstaći kako umjetnike tako i sve mlade koji žele nešto dobro učiniti i kulturno se osvijestiti, a to je svakako ne bacati sitni otpad,ne lijepiti žvake za popločanje, klupe i ostavljati ih gdje im nije mjesto.

Zahvaljujući UG “Oštra Nula” ova ideja je realizovana. Zahvaljujući tim ljudima koje niko ne vidi, a koji mnogo rade, koji žive to što rade, ovakve stvari će se i dalje dešavati. Oni će i dalje biti tu da podrže dobre ideje, da učine nešto za grad, za nas.

A pitanje je gdje ćemo mi biti? Zalijepljeni za žvaku na nekoj klupi, ili šetajući lijepiti žvake za skulpturu u ulici? Na nama je.