Zašto DRIP, zašto aktivizam?

10858556_1506355486304970_7957183116822888488_n

 

Sasvim slučajno u decembru prošle godine sam na jednom blogu, pogodite kojem, naišla na event Freedom for Birth, i planirala da odem. I nisam. Tu je bio i poziv za sve zainteresovane da se kao saradnici priključe neformalnoj grupi DRIP– djeca, roditelji i porodilje koja se bavi reproduktivnim pravima i reproduktivnim zdravljem žena.

Ja nikad nisam bila član bilo čega osim kulturno-umjetničkog društva. Mnogo pitanja se vrtilo po mojoj glavi. Pitala sam se šta ja mogu da pružim takvoj grupi/udruženju, šta je ustvari njihov posao, za koga oni rade, da li moram biti određene struke da bih bila u tom udruženju, šta će im modni kreator, ja još studiram hoću li imati vremena za tako nešto, …? I milion pitanja.

Znate za nekog ko ne zna šta su udruženja građana, neformalne grupe, nevladin sektor… nije lako odgovoriti na postavljena pitanja. Ali kao što već napisah

 

I zaista je tako, ne vjerujem u slučajnost, iako često izgovorim tu riječ, ali skupila sam hrabrost i poslala poruku da želim biti dio toga (pod hrabrost mislim spremnost da se pokrenem sa mrtve tačke) da želim biti dio DRIP-a. Jer sam mama, porodilja, žena koja želi da nauči koja su njena prava, žena koja želi pravo na izbor. Imam dva porođajna iskustva iza sebe, i možda će neko željeti da ga posluša. Jer sam spremna da saslušam tuđa iskustva. Spremna da naučim ono što ne znam, i da podijelim naučeno sa drugima, i da pomognem onima kojima je pomoć potrebna.

Želim da imamo veći pristup informacijama, da se svi zajedno edukujemo, da ne slušam tužne priče o novčanom čašćenju medicinara, da buduće tate mogu biti na porodu, da znamo šta je epiziotomija, da trudnoću ne smatramo bolešću, da pijemo vodu dok se porađamo i da, i da se porađamo u bazenima ako to želimo, eto sve to ja želim, i nisam jedina znam.

 

92H

I zato sam se mrdnula, pronašla sam se u toj tematici, podigla dupe iz fotelje i otišla na predavanje „Period trudnoće, porođaj i prvi mjeseci sa bebom“ i upoznala se sa osnivačicama DRIP-a. Ne znam kakvu sam sliku sama sebi stvorila o tome, ali znam da mi je poslije bilo smiješno. Ja sam očekivala neko ispitivanje, ni manje ni više, nego kao da apliciram za radno mjesto, kad tamo, mlade žene, majke, supruge koje je spojila ista tema, ista boljka, različita iskustva, prava žena, još i reproduktivna.

Sretna sam i zahvalna na tom putu, na kojem sam upoznala divne žene, i krenula da učim od njih. Ako posjetite našu facebook stranicu, vidjećete da smo šarenoliko društvo, blogerke, pravnice, profesorice, socijalne radnice, prevoditeljke, novinarke, aktivistice, psihologinje, sociološkinje, studentice.

Jedna od tih žena je i predsjednica udruženja “Oštra Nula“. Sad se pitate zašto je to bitno?

Pa meni je bitno. S tim da nisam imala pojma šta su udruženja, šta je nevladin sektor, kako funkcionišu i čime se bave, kako ja mogu da pomognem svojim djelovanjem, prijavim se na radionice projekta “Prvi korak” gdje sam puno toga naučila, a o tome sam već pisala, upravo navedenog udruženja “Oštra Nula”. A za to ne bih ni saznala da nisam upoznala njihovu predsjednicu.

I malo po malo, poslije niza radionica, upoznavanja različitih udruženja, sudjelovanja u još nekoliko akcija i radionica, pitam se gdje sam ja bila svo ovo vrijeme? Ne, nisam ja ta, koja sad misli ma samo sam vam ja falila, iako se jesam upustila u tu priču, i sretna sam što sam dio te ekipe, znate onako iskreno da vam kažem, osjećam se korisno.

Osjećaj da si koristan je divan osjećaj.

Ali pitam se, pa zašto ja nisam nikad čula za neko udruženje, i ako jesam, recimo udruženja studenata jer sam student, zašto se nisam aktivirala?

E pa sad ću vam odgovoriti, onako najiskrenije. Zato što sam mislila da nije moje da se bavim “tuđim problemima” a i ako mi nešto smeta sačekaću da to neko drugi riješi, zato što sam bila sebična, zato što sam se bojala da ispadnem smješna, zato što nisam bila spremna na reakciju okoline u kojoj je poželjno da se uklapamo u kalupe, zato što smo učeni da ćutimo i trpimo, i da će sutra biti bolje, da je nevladin sektor ne, ne fuj – i da su to sigurno neke mućke protiv vlade, i u nedogled.

I znate kako, uvijek će biti ljudi koji će se lakše suočavati sa problemima od ostalih, i koji će biti pokretači i to je normalno, ali da bi naš život bio skladniji, i pozitivniji, potrebno je da budemo složni da budemo spremni pomoći.

Da je lako biti aktivista, nije, to znaju bolje od mene oni koji ga žive duži period. Kad kažem žive, to zaista i mislim, i to jeste tako. Aktivist/kinja nije osoba koja ima radno vrijeme od 8 do 16, aktivista nije onaj ko ima predrasude, i aktivista ne može biti onaj ko nije spreman na kritiku.

Pored toga, udruženja građana ne znače nužno uočavanje problema i rad na rješavanju istog, iako je to najčešći primjer, kroz određeno nezadovoljstvo i prepoznat problem pokreće se udružuje ili grupa ljudi istog interesovanja u nadi da se mogu zajedničkim snagama izboriti za nešto i promjeniti situaciju na bolje. Ali pored toga imate udruženja koja će se baviti afirmacijom, unaprjeđenjem i edukovanjem različitih kadrova. Uvijek se možete negdje pronaći ili se jednostavno pridružiti DRIP-u 🙂

DSCN0834

 

Pored toga što upoznajete nove ljude, nekad različitih stavova, nekad istih, kad vidite da niste vi jedini koji želite baš to nešto da promjenite, već da vas ima bar 5 sa istom mišlju, najmanje, kada poželite da pomognete, kada shvatite da vaši problemi nisu samo vaši, već nekad problem čitave države, onda ćete i shvatiti koliko ste bitni, i koliko vaše mišljenje i djelovanje znači.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s