Šta je “Vikend aktivizma”?
Ono što možete i sami pročitati na stranici Oštre Nule, kaže da je vikend aktivizma zamišljen kao teoretsko-kreativno druženje kroz niz radionica u javnom prostoru i da je učešće otvoreno za mlade od 18 do 30 godina. Radionice su prostor gdje se mladi upoznaju sa nenasilnim, društveno-odgovornim aktivizmom i demokratskim metodama za izgradnju boljeg društva. Prilika da se nauči raditi u grupama ili pojedinačno, da se umrežuje i ostvaruje saradnja između različitih sredina. Takođe, tu se bavi i vještinama komunikacije i online alatima za aktivizam.
Iz ugla jedne mame-učesnice to izgleda ovako:
Prvo je bilo pitanje šta sa djecom? Mislim nije to bilo pitanje, to je više bila briga, iako znam da je isto ko ih čuva, muž ili ja, ali to je ta neka majčinska opsjednutost da se bez mene ne može. Ali za one koje se isto brinu, reći ću samo – to se uči. Da uči se razdvajanju od djece. Evo ja kad sama ovo pročitam, izgleda okrutno, ali zapravo je problem u nama. Djeca se prilagođavaju. Djeca, ako su manja ni ne primjete da vas nema, osjete ali tu je osoba kojoj su djeca povjerena, pa se to lakše prebrodi. I to je ta ustvari, boljka mama. Kad idemo bojimo se da im nedostajemo, a kad smo razdvojeni krivo nam je što im ne nedostajemo, i što im je neka tamo igračka zanimljivija od poljubaca što im šaljemo preko skajpa.
Kada sam prevazišla pitanje razdvajanja, uslijedile su pripreme.
Pošto se navedeno održava na otvorenom, tj. u parkovima, ako si željan da nešto naučiš, da razmjeniš mišljenje sa drugim ljudim, i još je obezbijeđena hrana, smještaj kao i refundacija putnih troškova, poslije prijave ti ne ostaje ništa drugo, nego da se moliš da upadneš 🙂
Ja pretpostavljam da stigne na stotine prijava. Bila sam presretna kad sam “odabrana”.
Moj cv nije “nabildan” jer ja nemam iskustva u aktivizmu, nemam ni titula, ali sam dobar “kupac”, pa pretpostavljam da je to i prepoznato.
Prijavila sam se iz znatiželje. Iz želje da naučim. Iz želje da poslije to primjenim i pridonesem udruženju u kojem se nalazim. Dobila sam program, spakovala se i put pod noge.
Dori, mama ide na put u drugi grad, i neće me biti par dana, hoćeš nešto da ti kupim tamo? – Može, kupi kinder jaje i hljeb!
Osmočasovna voznja, bez klime, na 45 stepeni, kroz nekoliko gradova naše države, bez češćih pauza i ljubaznog vozača, ne bi bila lijep početak vikenda 🙂 Dočekani, raspremljeni i lagano upoznavajući se međusobno, zaboravljam na maler s klimom.
Ipak pokvarena klima u autobusu, na 45 stepeni me nije spriječila da napravim 5675 fotografija pejzaža.
Prvi put u Trebinju, a da nije usput, i prvi put na ovakvom dešavanju. Vrijeme fantastično. Ekipa obećavajuća. Organizacija 5+. Hostel će dobiti poseban post. Puna entuzijazma započinjem vikend aktivizma.
*Prvi dan je bio dosta dinamičniji od drugog. Jako emotivan, težak a sa druge strane, jasan, razuman. Za početak smo imali Team building, igre kroz koje smo učili pamtiti jedni drugima imena i bolje se upoznati, a samim tim i naučiti raditi u timu. Jelena Ružičić je odradila super posao 🙂 Nakon toga smo razgovarali sa Ivanom Stanković na temu “Kako graditi mir”, ko su mirovnjaci i šta je mirovnjačenje. Pričali o elementima izgradnje mira i suočavanju sa prošlošću, nakon čega je uslijedila igra u kojoj smo potvrdili već ono što negdje u podsvijesti i znamo, u kakvoj državi živimo, kako smo podložni predrasudama i diskriminisanju.
Poražavajuća je činjenica da čovjek koji je beskućnik nema pravo na zdravstveno, nema mogućnost na pristojan obrok, nema pravo da glasa!
Poslije toga smo imali živu knjigu. Osoba sa invaliditetom. Živa knjiga je osoba koju možemo čitati/pitati šta god želimo, sve što nas zanima, a nismo nikad imali priliku da to nekoga pitamo. Cilj je razbiti predrasude.
I za kraj dana smo imali priliku upoznati oca Srđana Aleksića, gospodina Radu Aleksića. Priču o Srđanu sam nekad negdje čula, čak sam i pogledala film “Krugovi” inspirisan stvarnim događajima vezan za Srđanov slučaj, gdje je kao bosansko-srpski vojnik za vrijeme rata u BiH poginuo braneći svog prijatelja bošnjaka od suboraca koji su ga htjeli ubiti.
Iskrena da budem, moja reakcija na priču i film prije ovog susreta sa njegovim ocem, je bila pozitivna, to je priča o stvarima o kojima malo ko priča, a takvih je priča bilo još. Priča gdje su prijatelji, komšije i poznanici jedni drugima pomagali u ratu, bez obzira na nacionalnosti, ali su te priče uvjek ostajale u tami, u sjeni, neispričane. Poslije susreta sa gospodinom Radetom, ova priča je dobila novu smisao. Jako teško je slušati nekog ko svjesno, ponosno i trezveno priča o gubitku djeteta, ko ne krivi nikog za njegovu smrt jer kaže da je to naša ljudska dužnost, dužnost da pomognemo čovjeku u nevolji. Teško je opisati emocije koje su se kovitlale dok slušaš takvu priču.
Podsjetio nas je da nije bitno ko si i šta si, bitno je da si čovjek. Hvala mu na tome.
*Drugi dan vikend aktivizma u Trebinju je bio krativno-aktivističko-umjetničkog karaktera. Tako sam ga ja doživjela. Svakako opušteniji od prvog ali i možda konkretniji za umjetnički nastrojenu populaciju 🙂
Prvu radionicu je vodila Lana Čubrić, pod nazivom “Online mediji i društvene mreže”, pa sam se ja malo folirala, jer sam već bila na toj radionici. U svakom slučaju, Lana je super predavač i u stanju sam da je slušam danima. Zatim na radionici ARTivizam smo pričali sa Igorom Kuruzovićem o uličnoj umjetnosti, ili street art-u. Kako kroz uličnu umjetnost prenijeti emociju, iskazati mišljenje i stav.
I za kraj vikenda aktivizma, Dragana Garić nam je pokazala kako da svoju poruku prenesemo kroz stencile-šablone. Dragana je napravila super mini brošuricu u kojoj je sve detaljno opisano za one koje žele probati i sami.
Svako od nas je željenu poruku napisao na papiru, zatim isjekao šablon i prenio na majicu.
*Vikend aktivizma je super ideja, super način da se mladima a i onima koji se tako osjećaju, priblizi aktivizam, podstakne ih da se pokrenu, da svoje ideje i podršku iznesu bez straha. Ja se nadam da će više mladih prepoznati ovakve vrste programa, i priključiti se, a što se tiče mene, ja čekam sljedeći vikend aktivizma 🙂 a vi za više informacija pratite Ostru Nulu.
Prekrečimo fašističke poruke na zidovima, pokupimo smeće iako nije naše, podržimo studente u njihovima akcijama, prihvatimo različitosti, pomozimo starijem da pređe ulicu, prestanimo se svađati sa televizorom i otiđimo u park, aktivirajmo se!
U sljedećem postu više turistički osvrt 🙂
Fotografije: Milica Pralica, Danijela Baljak
mamawalle.wordpress.com 
1 Comments Add yours